Pitali smo učenike 2. d razreda imaju li mobitel i vole li se koristiti njime?

 

Da, imam mobitel i jako mi se sviđa jer je cool i volim na njemu igrati igrice. (F. J.)

____________________________

Imam mobitel i volim na njemu igrati igrice. (G. J.)

____________________________

Imam mobitel i volim igrati igrice i dopisivati se s prijateljicama.

(S. K.)

(Razgovor vodila Lucia Sabljić)

Od ove školske godine Statutom naše škole  zabranjeno je služiti se mobitelima.

Novinari ENAA-e odlučili su napraviti intervju s učenicima o tome znaju li zašto je donesena takva odluka i kako se osjećaju u školi bez mobitela:

U našoj školi odnedavno je zabranjeno služiti se mobitelima.

Što mislite, zašto je donesena takva odluka?

Ja mislim da je dobro što su maknuli mobitele. Zato što se djeca više ne znaju družiti  zajedno kao nekad prije. I cijelo vrijeme bulje u mobitele. M.F. (6.c)

________________________________

Ja mislim da su maknuli mobitele zato da bi se djeca više družila i jer nam oni oduzimaju pažnju. A i dobro je za naše pamćenje, isto tako ne znamo što da radimo pod odmorom. K.C. (6.c)

________________________________

Mislim da su maknuli mobitele zato što se učenici sve manje druže i koriste mobitele pod satom, ali mislim da je pod odmorima nekada dosadno bez njih. LJ.L. (6.c)

___________________________

Ja mislim da su maknuli mobitele zato da više međusobno komuniciramo, ali malo mislim da nije dobro. E.K. (6.c)

________________________________

Mislim da su u školi maknuli mobitele zato da se više družimo. Mislim da je i dobro i loše jer sad se nekako svi družimo,ali ima više problema jer svi trče na sve strane. P.E. (6.d)

(Razgovor vodila Nicole Ježek)

 

 

 

Dobro je da su zabranili mobitele 😊. (J. K.)

____________________________

Dobro je da ih ne smijemo imati jer se nitko nikada ni s kim ne igra, samo gleda u mobitel. (L. S.)

____________________________

Bolje da ih smijemo imati jer bih ja htjela svima pokazati svoj mobitel. (S. K.)

____________________________

Više se igramo kad nemamo mobitele u školi. (K. M.)

 (Razgovor vodila Matilda Crnčević)

Mislim da je to sasvim u redu djeca se više druže. No,ipak živimo u svijetu gdje su mobitel neophodni. V. J. (6.c)

______________________________________________________

 

Djeca imaju svoja prava i to nije u redu! X.Y.(6.c)

______________________________________________________

 

U početku sam se ljutila na one koji su to uveli, no sad shvaćam da je to odlično jer se svi više družimo i potaknuta je veća komunikacija među nama. N. M.(6.b)

______________________________________________________

 

Mislim da je dobro zbog toga što se svi više družimo, a bezveze mi je zato što svi trče po hodnicima jer nemaju više zabave na mobitelima. X. Y.(6.d)

_______________________________________________________

 

Nije baš u redu što su to uveli, malo je glupo zato što ima više tučnjava jer su se prije koristili mobiteli, pa su se manje tukli i radili nered po školi. M. B.(6.a)

(Razgovor vodila Marta Lacić)

 

 

 

 

 

Pitali smo i neke naše osmaše što misle o tome:

(nisu htjeli otkriti svoj identitet crying)

 

Pa mislim da je bezveze, iskreno ne slažem se s tim jer to je moj mobitel  i valjda ga smijem koristiti kad hoću, ha ha ha. (X. Y.)

____________________________________________________

 Nije baš neka dobra odluka. (X. Y.)

____________________________________________________

Ne znam, meni je to glupo. (X. Y.)

____________________________________________________

 Pa po meni je bilo okej kad su ih zabranili na satu, al ovo za odmore je bezveze,  iskreno. (X. Y.)

____________________________________________________

 Fakat glupa odluka, bar meni. (X. Y.)

____________________________________________________

 Pa ja mislim da je zapravo i dobro jer iskreno sve više vidim da učenici komuniciraju međusobno, a prije je bilo baš koma, svi su stalno visili na tim mobitelima. (X. Y.)

_____________________________________________________

 Meni je to čist' okej. (X. Y.)

_____________________________________________________

 Iskreno nemam pojma zašto rade toliko dramu oko toga, meni je to okej, mislim nije k'o da su zabranili da ga nikad više ne smiješ koristit', a i tako i onako nam je ovo zadnja godina, pa ono -  pretrpite još ova 4 mjeseca jer stvarno nije strašno… (X. Y.)

_____________________________________________________

 Iskreno me ne zanima tak' i tak' ne nosim mobitel u školu. (X. Y.)

_____________________________________________________

 Slažem se, i prije toga nisam nosio mobitel u školu pa mi nije bed. (X. Y.)

______________________________________________________

 Meni je, iskreno, baš svejedno… (X. Y.)

(Razgovor vodila Marija Maričić)

 

 

 

A što vi mislite, je li ta odluka dobra ili ne?

 

 

 

 

 

Dana 28. veljače 2018. godine s početkom u 10 sati i 45 minuta u Gradskoj knjižnici Ante Kovačića u Zaprešiću bio je književni susret s dječjom književnicom Sanjom Pilić.

Na susretu su bili prisutni učenici Osnovne škole Antuna Augustinčića kao i mi novinari - ENAA-e.

U zanimljivoj i opuštenoj atmosferi postavljali smo joj pitanja, a ona je na njih odgovarala strpljivo, duhovito i slikovito.

Kasnije je podijelila autograme i osmijehe te je obećala da će opet doći, ako ju pozovemo.

Za uspomenu smo se s njom fotografirali, a s vama dijelimo neke njene zanimljive odgovore na naša postavljena pitanja.

 

 

Koja Vam je bila prva knjiga koju ste napisali?

Prva knjiga koju sam napisala bila je „O mamama sve najbolje“.

 

Koliko ste godina imali kad ste objavili svoje prvo književno djelo?

Imala sam 35 godina.

 

Jeste li voljeli čitati dok ste bili dijete?

Jesam, kao klinka sam voljela čitati, a iskreno nije ni bilo nečeg drugog. Vrijeme smo provodili u parkovima i čitajući knjige.

Puno smo čitali i puno smo bili vani.

 

Kažu da ste stalno nasmijani i veseli. Imate li neki životni motiv koji vam to omogućava?

 

Volim biti sretna i vesela (iako sam baš prekjučer plakala). Motiv koji me vodi je taj da si život moram napraviti lijepim (jer on to baš i nije, zar ne?..).

Jeste li voljeli ići u školu?

U školu sam voljela ići, a osobito sam voljela one „posebne“ profesore, oni su me uvijek „zabavljali“.

Jedan nam je profesor bacao bilježnice na pod, ali mi smo ga poštivali jer smo znali da je to napravio s razlogom. Puno nas je toga naučio.

Primjećujem da većina vas ima ružičaste majice…

(Podsjećamo književnicu da se danas obilježava Dan ružičastih majica i što on znači.)

 

Ah…u moje se doba roditelji nisu miješali ni u školu ni u svađe, iako se djeca tada nisu toliko tukla ni vrijeđala…Sjećam se da me je jedan klinac mlatnuo metlom po leđima, ali to nije bilo vršnjačko nasilje – bio je zaljubljen u mene…

Također se sjećam da je sa mnom u razred išla jedna djevojčica koja je bila malo drugačija od nas, sporije je shvaćala. Mi joj se nikad nismo rugali, pomagali smo joj.

Lijepo ponašanje je stvar odgoja.

 

Osvojili ste puno nagrada, koja Vam je najdraža? 

 Najdraža mi je nagrada Mali princ za knjigu "Pošalji mi poruku".

U čemu nalazite inspiraciju za svoja djela? 

Inspiraciju tražim bilo gdje, nalazim je svuda oko sebe… 

 

S koliko ste godina napisali svoju prvu priču?

Kad sam išla u 5. ili 6. razred.

Nekada nije bilo školskih novina, pa sam svoje prve radove objavljivala putem radioemisija, zatim u Modroj lasti, Radosti…

 

 

Kada i kako ste osjetili da želite biti spisateljica?

Majka (moja je mama Sunčana Škrinjarić) i baka su mi bile književnice, a svojoj sam djeci ustvari pisala priče.

 

Kako se odmarate od pisanja priča?

Tako što ne pišem svaki dan. Nisam već pet mjeseci napisala neku priču.

 

Koje su vam najdraže knjige koje ste vi napisali?

 

Trenutno mi je najdraža „Pošalji mi poruku“, ali i ostale su mi jako drage.

Koja vam je najdraža knjiga koju ste pročitali?

Nekog posebno dragog autora, omiljenog pisca – nemam. Kao ni glumca, jelo…

Smatram da svako razdoblje života nosi najdraža djela; u srednjoj školi voljela sam sva lektirna djela, klasike, kasnije Kunderu, Marqueza….

Voljela sam čitati knjige, svi smo voljeli čitati knjige…

 

Osjećate li tremu kad ste pred kamerama?

I da i ne. Tremu osjećam ako su ljudi oko mene ozbiljni (to ne volim), a kad je opuštena atmosfera i ja se tada tako osjećam.

 

Ne volim javne nastupe jer tada svi očekuju da kažem nešto pametno, a ja volim pričati gluposti.

(Razgovarali sa Sanjom Pilić: Marta Lacić, Lucia Sabljić i Matilda Crnčević)

Na susretu sa Sanjom Pilić bili su i učenici 3. a. Jednog učenika posebno se dojmio susret pa je to poželio podijeliti sa svima nama:

 

 

Susret sa Sanjom Pilić bio je zanimljiv  zato što je pričala zanimljiv i veselo.

Rekla je kako ona sebe smatra luckastom, zahtjevnom i tvrdoglavom.

Meni je bila zanimljiva i šaljiva.

Sviđaju mi se njezine knjige zato jer imaju zanimljivu radnju. Pročitao sam knjige o Maši koje imam kod kuće. Moram pročitati i preostale koje je napisala.

Da imam iskaznicu kod sebe, odmah bih posudio neke.

 

 

Nikola Vrdoljak, 3. a