literarni radovi učenikawild

Ježeva kućica

Jesen je. Ježić je šetao šumom. Ugledao je duplju u drvetu

i odlučio da mu ona bude dom.

Na svoja je bodljikava leđa stavio jabuku, nekoliko listića i vrganje.

Sve je to spremio u duplju. Osjećao se sretno.

U miru i toplini svog doma usnut će zimski san.

 

Karlo Lončar, 2. d

 

Ježeva kućica

„Stigla je jesen“, pomisli jež dok je šetao šumom.

„Ja nemam kuću ni zalihe hrane.“ Tada ugleda u drvetu

duplju i reče: „Ovo će drvo biti odličan dom!“

Nije gubio vrijeme. Marljivo je skupljao hranu.

Posebno se veselio gljivama koje je pronašao u blizini svoje nove kuće.

Jesen se bližila kraju, a zima je odlučila pokazati zube.

Počeo je padati snijeg, ali jež nije bio zabrinut.

Sit i sretan utonuo je u zimski san.

 

Marija Korana Marić, 2. d

Moja baka

Moja se baka zove Anđa. Ona ima pedeset i osam godina. Živi u Zaprešiću, u Sljemenskoj ulici. Ima tamnosmeđe oči i tamnosmeđu kosu. Srednje je visoka i vitka je. Voli pomagati, spretna je, pažljiva, darežljiva. Kad mene nešto muči, ona će uvijek doći k meni i pomoći mi s problemom. Uvijek je tu uz mene i kad sam tužna. Mene baka obožava i stalno mi daje tople zagrljaje pune ljubavi, a u moj obraz mi da veliku pusu. Svoje osjećaje iskazuje na dobar i ugodan način. Jako volim svoju baku jer i ona mene isto tako voli.

                                                                                    Katarina Rimac, 3.d

Moja baka

Moja se baka zove Ruža. Ona je lijepa kao ruža. Ima šezdeset i osam godina. Živi u Subotici koja je jako lijepa i u kojoj ima puno zabavnih događanja. Oči su joj velike, lijepe i smeđe. Jako volim njene oči. Pogled joj je nježan. Njezina kosa je sijeda, kratka i mekana. Punašna je i voli nositi hlače, košulje i veste.  Jako volim kad mi baka napiše pjesmu ili nešto nacrta jer jako lijepo piše pjesme i lijepo crta. Voli se igrati sa mnom jer nam je tada zabavna. Moja je baka najbolja. Ona me uvijek posjedne u krilo i utješi me kad sam tužna. Njezina dobrota i nježnost ne mogu se mjeriti s nježnošću drugih baka.

Ja ju jako volim!

                                                              Vanja Soldo, 3.d

Dragi naši čitatelji -  imate jedinstvenu priliku  - pročitati naš prvi intervju o plesačicama jazz dancea koji je napisala i pripremila Marina Morović

 

 

Dragi čitatelji, vjerojatno neki od vas znaju da su naši zaprešićki jazz dance plesači bili na svjetskom natjecanju jazz dancea u Rimu.
Zamolila sam jednu  natjecateljicu da mi kaže svoj dojam o natjecanju:
 
Ida Rogić:
"Na natjecanju u Rimu bilo je baš super! Bili smo drugi, a to uopće nismo očekivali, nastupali smo odmah prvi dan kada smo došli u Rim. Za to natjecanje pripremali smo se godinu dana. Probe smo imali tri puta tjedno u vrtiću Vrtuljak, u Zaprešiću. Na tom natjecanju, od nas Zaprešićana, nastupile su tri grupe -  najmlađa grupa, trenerica kao MTV,  i mi.
Nama su tek po povratku iz Rima u busu rekli da smo druge, a najmlađoj su grupi javili da su prvi, ali sljedeći dan, već kad smo bili u Zaprešiću, javili su im da su pogrešno zbrojili bodove i da su ipak druge...
Bili smo malo tužni, ali i drugo mjesto je dobro. Sada se nadamo da ćemo još ići na razna natjecanja, ali ničeg ovog ne bi bilo bez naše drage trenerice Nike Crljen koja je u sve nas uložila veliki trud."

 
 
NATJECATELJICE
 
Sara Bartolić, Mirta Globočnik, Ema Horvat, Hana Horvat, Lana Horvat,  Mia Marija Majerić, Lara Martinić, Lorna Salaj, Sara Alajbeg, Lea Bogić,
Ana Mihaljević, Sofija Mikovčić, Helena Pugar, Ida Rogić, Mia Rogić, Erika Špitula.

 


 
BREZA

Tema romana Slavka Kolara, Breza, život je seoske obitelji. Radnja se odvija početkom dvadesetog stoljeća u selu Bikovac, u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske. U djelu saznajemo o tragičnim događajima u obitelji Labudan. Naime, na početku romana upoznajemo Janicu, krhku, mladu seosku djevojku  koja je nakon udaje za lugara Marka Labudana i rođenja njihove kćeri umrla od prehlade. Marko se brzo oporavio te je tjedan dana nakon ženine smrti otišao predvoditi svatove bogate seoske obitelji. Na svadbi je pjevao, plesao, veselio se i izazvao tučnjavu. Dok se vraćao kući, na rubu šume, ugledao je Janicu kako mu se smiješi. Prestrašen i ukočen stajao je do svitanja kada je vidio da to nije Janica -  već tanka, visoka breza. Tada je shvatio da je Janicu volio i bilo mu je žao što nije brinuo za svoju odanu i nesretnu ženu.
Pisac je napisao pripovijetku s tragikomičnim elementima. Smatram da je pripovijetka jako zanimljiva i da je primjerena za sve uzraste. Svakako bih je preporučila.


Gabriela Gradečki, 8.b
 
 
 
Breza
 
Jedno od najpoznatijih djela Slavka Kolara je „Breza“. Radnja te pripovijetke odvija se između Prvoga i Drugoga svjetskog rata u Zagorju, u malom selu Bikovcu. U tom zaostalom mjestu život nije lak. Pogotovo ženama. Uz glavnu junakinju Janicu to ćemo i saznati.
Janica, mlada snaha u obitelji Labudan obavlja teške kućanske poslove koje joj naređuje svekrva, dok njezin muž Marko, glavni barjaktar u selu, ne mari za nju. Daljnje događaje saznat ćete sami.
Djelo je vrlo zanimljivo i treba ga pročitati. A oni koji ne vole čitati, (šteta!) sigurno će uživati u  istoimenome filmu snimljenom prema djelu Slavka Kolara.
 
Fran Bregeš, 8.b
Monolog zrna pšenice


Ja sam zrno Miško. Jučer sam se vratio iz Amerike i sad
sam jako umoran. Sad je pravo vrijeme da zagnjurim glavu
u trbuh zemljice da me ne pronađu ptice, miševi ni krtice.
Ah, kakve li sreće u proljeće! Iz zrna sam postao pšenica.
Sada me neki ljudi u mlin vode. U mlinu su me samljeli
i od mene fini kruh spravili.
 
Franka Pernar, 3. d
 
 
 

 

Monolog zrna pšenice

Ja sam malo, nestašno i razigrano zrno pšenice. Zovem se Gabriela. Idem doživjeti veliku pustolovinu sa svojim prijateljima.    Prvo ću leći i zagnjuriti lice u udobnu zemljicu. Osjećam male iglice zato što iz mene izlaze prve klice. Već je mala zelena travčica probila zemlju. Počela je padati kiša. Puno je dana padala i zato sam ja već jako velika. Već sam žitni klas. Sad idem u mlin. Ima puno zanimljivih strojeva. Ja ću sada postati brašno. Sada me vode u pekaru. Jedan čovjek od mene pravi tijesto. Sada idem postati kruh. Idem u veliku pećnicu. Sada sam mirisni kruh i idem usrećiti neku obitelj. 
Bilo je jako zabavno!
 
Vanja Soldo,    3.d

Moja baka

Moja se baka zove Dragica. Ona ima sedamdeset i šest godina i živi u Zagrebu. Oči su joj smeđe, a kosa narančasta, kratka i svilenkasta. Mršava je i vitka. Jako je dobra, brižna, darežljiva, strpljiva, mudra, nježna i blaga. Kada sam ja sretna i ona je sretna, a kada sam ja tužna i ona je tužna. Jako je dobra baka i zato je ona za mene najbolja baka na svijetu.

 

Dorja Plavšić, 3. d

Moja kuća iz snova

Ah, sjećam se, kad sam bila mala, stalno sam maštala da imam kuću. Ali uzalud... Živim u malenom  stanu.

Da imam kuću, izgledala bi ovako: imala bi šareni krov, velike i ovalne zidove. Oni bi bili s ljubičastim točkicama. Ispred kuće u dvorištu, bio bi veliki bazen u kojem bih se kupala svaki dan. Balkoni na kući imali bi vaze s cvijećem. Prozori bi imali crvena srčeka i plave cvjetiće. Ja bih u njoj živjela sa svojom obitelji. Imala bih i jednog psića.

Nina Vitko, 3.d

 

Moja kuća iz snova

Ja već živim u kući, ali moja kuća iz snova izgledala bi drugačije. Kuća bi bila blizu rijeke Mrežnice. Voljela bih da bude drvena i mala, da ima zavjese u veselim bojama i cvijeće na prozorima. Sobe bi bile malene, a u svojoj bih sobi htjela imati krevet na kat i disko kuglu. Dvorište bi bilo jako veliko, a u njemu bi bio zidani roštilj i žalosna vrba. U toj kući,  vikendom bih boravila s mamom, tatom i psom Sandyjem. Tamo bismo se kupali, šetali šumom, planinarili, vozili bicike, sanjkali se i grudali.

 

Ema Matijević, 3. d

 

 

 

Priča o šarenom snjegoviću

                Jednog zimskog dana počeo je padati šareni snijeg. Šareni snijeg padao je iz šarenih oblaka. Djeca su sve to promatrala u svojim kućama nosa prilijepljena za prozorska stakla. Nisu vjerovala što vide, bila su jako vesela.

Djeca su se toplo obukla i otrčala na snijeg. Neka su se grudala, a neka gradila snjegoviće. To je bilo pravo veslje. Snijeg je padao neko vrijeme, vjetar je zapuhao i otpuhao šarene oblake. Pojavilo se sunce i djeca su bila tužna. Sunce je pecnulo snjegovića i počeo se topiti. Djeca su pokušala spasiti snjegovića tako što su ga snijegom nadograđivala,  ali snjegović se prebrzo topio... i otopio se.

Djeca su strašno plakala.

 

Jura Štoos, 3. e

 

 

 Priča šarenog snjegovića

Jednog zimskog jutra počeo je padati šareni snijeg. Djeca su se čudila, ali i veselila.

Djeca su pojurila van da naprave snjegovića.  Snjegović je imao prekrasnu šarenu kapu i šal, a u ruci staru metlu. Nakon nekog vremena snjegović je oživio. On i djeca su se počeli sanjkati, pa grudati, a onda i skijati. Bili su jako sretni. Cijeli su se dan igrali i družili.

Poslije druženja snjegović se otopio, a djeca su kući otišla tužna.

 

Maja Ivošević, 3. e 

 

 

 

 

Šareni snjegović

 

Jedno je maleno dijete dotrčalo do prozora.Vidjelo je da pada šareni snijeg.

Otrčalo je mami i tati i viknulo: „Pada šareni snijeg, pada šareni snijeg!“ Kad su roditelji pogledali kroz prozor, nisu mogli vjerovati svojim očima. Stvarno je padao šareni snijeg! Sva su djeca u ulici otišla van na snijeg. Počeli su se grudati, a  onda je jedan dječak doviknuo: „Hajdemo praviti snjegovića!“ Jedno je dijete otrčalo kući po mrkvu, drugo po šešir, treće po oči, četvrto po šal, peto po štapove i šesto po metlu. Kad su ga napokon napravili, dogodilo se nešto čudnovato: snjegović je oživio. Uzviknuo je: „Bok djeco!“

Dječje je veselje bilo neizmjerno! Svi su mu počeli nešto dovikivati. Roditelji su prekinuli zabavu i pozvali djecu na večeru. Snjegović je ostao sam. Smračilo se. Zaspao je. Sutradan je naglo zatopljelo i snjegović se počeo topiti. Djeca su se rastužila i otišla kući. Došli su roditeljima i sve su im ispričali. Roditelji su ih počeli tješiti. Rekli su im da će šareni snijeg padati i sljedeće godine i da će opet moći praviti šarenog snjegovića. Tada su se djeca razveselila i veselo otišla u svoju sobu.

 

 

Dorja Plavšić, 3. d

 

Šareni snjegović

Jednom davno,  prije tisuće i tisuće godina na nebu je nastao val šarene duge. Počeo je padati šareni snijeg. Djeca su brzo otrčala van. Rukama su lovili snijeg i igrali se, a roditelji su se čudili. Netko se dosjetio da od šarenog snijega naprave šarenog snjegovića. Sagradili su ih deset. Jednog su nazvali Marko, drugog Pero, trećeg Perica, četvrtog Krešo, petog Nikola, šestog Filip, sedmog Ivano ili David, osmog Leonardo, devetog Snješko i desetog Šarenko. Djeca su povikala: „Ovo će biti snjegović za pamćenje!“ I stvarno jest. Taj je snjegović i sada popularan jer se nikad nije otopio. Neki misle da je to zbog čarobnog snijega. Možda i je.

Čak i danas on je negdje zakopan u zemlji. I nikad se neće otopiti.

 

 

Mislav Jukić, 3. d

Šareni snjegović

Jednom davno,  prije tisuće i tisuće godina odjednom je na nebu nastao val šarene duge. Počeo je padati šareni snijeg. Djeca su brzo otrčala van. Rukama su lovili snijeg i igrali se, a roditelji su se čudili. Netko se dosjetio da od šarenog snijega naprave šarenog snjegovića. Sagradili su ih deset. Jednog su nazvali Marko, drugog Pero, trećeg Perica, četvrtog Krešo, petog Nikola, šestog Filip, sedmog Ivano ili David, osmog Leonardo, devetog Snješko i desetog Šarenko. Djeca su povikala: „Ovo će biti snjegović za pamćenje!“ I stvarno jest. Taj je snjegović i sada popularan jer se nikad nije otopio. Neki misle da je to zbog čarobnog snijega. Možda i je.

Čak i danas on je negdje zakopan u zemlji. I nikad se neće otopiti.

 

 

Mislav Jukić, 3. d

 

Šareni snjegović

 

      Počeli su zimski praznici, pao je prvi snijeg. To nije bio običan snijeg. Bio je to šareni snijeg. Odrasli su se čudili, a djeca veselila.

      Djeca su se igrala u šarenom snijegu i odlučila napraviti šarenog snjegovića. Snjegović je bio u svim duginim bojama. Djeca su mu stavila šareni šal. I kad su prošli zimski praznici, svi su se još uvijek, svaki dan, igrali sa snjegovićem.

      Jednog dana, kad su se sva djeca vratila iz škole, umjesto snjegovića, dočekala ih je lokva vode u duginim bojama.

      Svi su bili tužni jer se snjegović otopio, ali bili su jako sretni jer su prvi put mogli dotaknuti dugu.

 

Ema Matijević, 3. d

 

 

 

 

Moj djed Vladimir

 

Moj djed ima šezdeset i tri godine.

Punašan je. Na njegovom lijepom, okruglom licu nalaze se smeđe naočale.

Kratka i sijeda kosa štiti mu glavu. Često se smije.

Nosi trenirke i majice bijele boje. Voli nositi tenisice.

Moj djed odlično igra nogomet.

Brine se o meni i pomaže mi oko zadaće.

Baka kaže da je jedina njegova obaveza voziti je u „šoping’’ i mene čuvati. Ponekad se djed i baka posvađaju, ali meni nikada nije rekao ništa ružno.

 

Svojeg djeda ne bih dala ni za milijune.

 

Elena Ferenci Majcen, 3. e

 

 

                                   Maturalac

 

Bilo je točno četiri sata ujutro. Svi su bili umorni, no to nitko nije pokazivao. Nestrpljivo smo čekali, držeći svoje kofere s osmijehom na licu. Kad su se otvorila velika vrata autobusa, svi su što većom brzinom ulazili u autobus, pokušavajući zauzeti što bolja mjesta. Nastao je žamor, ali profesori su bili preumorni za stišavanje. Polako smo krenuli. Od prevelikog uzbuđenja nitko nije ni pomišljao na spavanje. Svi smo se meškoljili i bili puni energije. Nitko nije bio zainteresiran gledati prema prozoru jer jedino što se kroz njega moglo vidjeti je bila gužva, automobili, cesta i sve ono što viđamo svaki dan. Što smo se duže vozili, tako se naš entuzijazam smanjivao. Onaj umor nas je polako počeo hvatati, no rijetko tko se predao snu. Stali smo na nekoliko mjesta za odmor i „protegnuli noge“, a prva destinacija nam je bio Nacionalni park Krka. Smješten je u središnjoj Dalmaciji, samo nekoliko kilometara sjeveroistočno od grada Šibenika. Prizor mnogih jezera i slapova bio je pravi odmor za naše umorne oči. Sunce je pržilo i obasjavalo površinu vode što je bilo nalik dijamantima. U pozadini se čuo hihot djece i pjev ptica. Mi, prekrivajući da smo umorni, držali smo se za ruke, pjevali pjesme te pratili našeg vodiča. Ljudi su uživali i ublažavali vrućinu u plavoj, modroj vodi pod žarkim suncem okruženoj zelenim biljkama. Nakon prizora, koji nas je ostavio bez daha, morali smo se vratiti u autobus i krenuti do sljedećeg odredišta. To je bio Sokolarski centar u Šibeniku. Tamo smo iskusili dašak avanture. Neki su bili i „oči u oči“ sa sokolovima i uživali u njihovoj pojavi te novom saznanju kojeg smo stekli. Tad se, već potpuno iscrpljeni, vraćamo u autobus. Sljedeća, a i posljednja destinacija bila je Zaostrog. I da smo htjeli spavati, nismo mogli, tako smo bili blizu. Uzbuđenost je rasla jer zabava tek počinje. Kad je autobus stao, svi su počeli vriskati od sreće. Trkom krenusmo van, uzimajući svoje kofere, skoro pa leteći za našim animatorima. U zraku se osjećao neki poseban miris, miris mora i soli...i slobode. Dolazimo pred hotel, a pred hotelom plaža. Svi su htjeli obući svoje kupaće kostime i trknuti u vodu (more), no trebalo se raspakirati. Umor je bio prisutan, samo ga nitko nije pokazivao. Taj dan nije bilo kupanja, a ni nekakvih zanimljivosti jer je bio rezerviran za put. No, u danima koji su slijedili, uspjeli smo upoznati prave ljepote Zaostroga. To je malo,ali posebno mjesto. Mirno je i nema puno ljudi. Nema automobila i ničeg što bi nam pokvarilo mir i ljepotu. Posjetili smo i Franjevački samostan svete Marije - koji se tamo nalazi. To je najvažniji i najpoznatiji spomenik Zaostroga. Bio je kišni dan i ne tako lijepog vremena kao prethodni. Krenuli smo u obilazak samostana koji je bio udaljen dvije, tri minute hodanja od našeg hotela. Samostan je bio manji, no svaki šapat je odjekivao. Zidove su krasili božanski portreti i skulpture. Vodič, koji nas je tamo dočekao, rekao nam je nešto više o samostanu i o Zaostrogu. Zaostrog je selo i pristanište u južnom dijelu Makarskog primorja. U sastavu je općine Gradac. Prema zapisima Bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta, tvrđa Ostrog pod Viterom, po kojoj je Zaostrog kasnije dobio ime, bila je glavni grad i utvrda tadašnje hrvatske države Poganije, koju su osnovali Neretvani. U prvim godinama prošlog stoljeća, Austro-Ugarska Monarhija, čiji je sastavni dio tada bila i Dalmacija, izgradila je mul (pristanište) i regulirala seosku bujicu. Iako je, za razliku od bujice, zaostroški mul teško stradao u potresu 1962. godine, oba objekta imaju povijesno-spomeničku vrijednost. Zaostrog je 1935. imao 700 stanovnika dok je 200 bilo iseljeno u inozemstvo.

Najljepše iskustvo od svega bilo je kupanje. Sunce je sjalo na modrome nebu s bijelim oblacima da bjeljim ne mogu biti. Visoke palme bacaju sjenu na plažu, dajući hlad za odmaranje. Nikome nije bilo ugodno hodati po velikom oštrom kamenju no kad su ušli u vodu, nitko više nije ni mislio na to. Na plaži je bilo nekoliko ljudi, no ostatak smo bili mi. Radili smo gluposti, kao da smo sami. Neki su se potapljali, neki natjecali, pa špricali i zezali. Sa strane su sve promatrali profesori i animatori no to nam nije smetalo... Zastrog nas je zaista oduševio!

 

 Jana Martines, 8.e

ZALJUBLJENI ZMAJ

Jednom davno, živio je zmaj u jednom malom selu. Tamo se doselila zmajica s ocem i majkom. Toj je zmajici cijeli dan bilo dosadno. Sljedeći ju je dan zmaj ugledao kako se igra u dvorištu. Odlučio joj je prići i upoznati je. Zmajica se zvala Nina. Nina i zmaj svaki su se dan igrali i družili.

Sutradan je bilo Valentinovo. Zmaj je htio iznenaditi Ninu malim darom. Došao je do njenih vrata i dao joj dar. Otvorila ga je i ugledala srce napravljeno od papira. Krenuli su u šetnju selom. Postali su nerazdvojni prijatelji. Otišli su letjeti, a kad su se vratili, zmaj je zmajicu otpratio do njene kuće. Otišao je kući i bio je jako sretan. Odmah je krenuo spavati i sanjati o ljubavi.

 

 

Leon Lazić, 3. e

Terenska nastava 

Vukovar

 

(7. i 8. 12. 2017.)

 Vukovar  

Bilo je to prošle godine kad su svi osmi razredi naše škole posjetili grad Vukovar. Nismo previše očekivali od tog puta jer smo mislili: „Pa ipak su to samo dva dana.“ Vozili smo se autobusom, a put do tamo i nije bio nešto posebno zanimljiv. Jedni su lagano drijemali dok su se drugi borili sa snom, no svi su iščekivali dolazak na našu destinaciju. Stigli smo u devet sati ujutro. Većina se umorno „gegala“, ali se „ostatak“ brzo razbudio i počeo smišljati gluposti i spletke koje bismo mogli napraviti. U pola deset uslijedilo je predavanje na temu Domovinskog rata i Bitke za Vukovar. Bitka za Vukovar je najveća i najkrvavija bitka u Domovinskom ratu. To je bila osamdesetsedmodnevna opsada hrvatskog grada Vukovara od strane Jugoslavenske narodne armije, uz pomoć srpskih paravojnih snaga od kolovoza do studenog 1991. godine. Tijekom  Domovinskog rata bitka je završena porazom lokalnog  Zbora narodne garde, velikim razaranjem Vukovara i brojnim ubojstvima i smaknućima te progonom hrvatskog stanovništva. U bitci je poginulo oko 2 900 i 3 600 ljudi. To nas je zaista pogodilo. S jedne strane bijes, a s druge strane sažaljenje i tuga budili su se u nama. No,  moram priznati da smo svi predavanje  promatrali „jednim okom zatvorenim“ jer nas je umor već odavno savladao. Točno u podne uslijedio je ručak, a zatim obilazak Gradskog muzeja Vukovara i Muzeja vučedolske kulture.

Gradski muzej Vukovar smješten je u dvorcu Eltz. Taj nas muzej nije osobito oduševio i ostavio dojam na nas, ali zato drugi, koji smo posjetili – definitivno jest! Tamo je svaka prostorija tematski određena. Predavanje o povijesnim vrijednostima prezentirane su nam na suvremen način te nam nije bilo nimalo dosadno. Arheološki lokalitet  Vučedol  jedan je  od najznačajnijih lokaliteta u Europi i eponimni lokalitet  jedne kulturne pojave koja je u vrijeme eneolitika, u trećem tisućljeću prije Krista, zauzimala prostor današnjih dvanaest  europskih zemalja. Rijetko tko od nas voli povijest, ali u tom muzeju srušili su sve naše predrasude. Saznali smo nešto o nastanku kulture, lovu i ribolovu, religiji, tkanju i raznim zanimljivostima starih Vučedolaca.

Nakon toga uputili smo se u hostel Dubrovnik. Ostatak dana je bio „pravi  raj“. Šetali smo gradom, pričali, zezali se, a navečer smo čak bili i u - disku! Jedan od najdražih trenutaka tog izleta bio mi je kad smo se šetali gradom. Nekoliko prijateljica i ja, koračale smo prostranim Vukovarom dok je hladan vjetar mrsio naše kose. Pao je mrak, a grad su osvjetljavale  visoke gradske lampe te reklame postavljene na tržni centar i trgovine. No grad je bio veoma pust i nekako...tmuran. Nije bilo puno ljudi.  Zatim smo bili u disku, vratili se u hostel te je tako završio naš prvi dan u Vukovaru. 

Drugog smo se dana probudili vrlo rano kako bismo spremili naše kofere. Bilo nam je žao što već odlazimo. Nakon doručka krenuli smo u obilazak memorijalnih lokaliteta. Prvi je bio Spomen-dom hrvatskih branitelja na Trpinjskoj cesti. Drugi dan našeg izleta nije bio zabavan kao prvi, a to smo shvatili već na našoj prvoj destinaciji. Ta je zgrada napravljena u obliku  čvrsto stisnute šake, koja simbolizira snagu kojom se Vukovar branio od agresora. Svi smo se uozbiljili i više nam nije bilo do zabave. Na dvanaest  videoekrana mogle su se vidjeti ratne fotografije i snimke te razna ratna izvješća srpskih agresora i političara. Šokirani i tužni  vratili smo se u autobus te smo krenuli na sljedeće odredište, Spomen-dom Ovčaru. Na Ovčari, farmi, udaljenoj pet kilometara od grada Vukovara, u noći  sa 20. na 21. studenoga 1991., u jednom od hangara, JNA i srpske paravojne  postrojbe počinile su ratni zločin kad je ubijeno između 255 i 264 civila i vojnika.  Hangari su bili ograđeni žicom te su služili kao koncentracijski logor. Svaki put kad se sjetim tog prizora prođe me jeza i cijelo mi tijelo utrne. Slike poginulih na zidovima, koje se zatamne pa opet zasvijetle, iako ih ne vidimo, ostavljaju dojam kao da su ti ljudi oko nas. Cijeli razred koračao je prostorijom ne ispustivši ni najmanji zvuk. Samo smo šutjeli i promatrali. Mislim da su naša pognuta tijela rekla dovoljno. Tuga i spokoj u našim očima ne može se opisati.

Sljedeće odredište bio nam je „Kukuruzni put“ – „Put spasa“. Zahvaljujući tome što je bio okružen kukuruznim poljima i time bio dobro sakriven od dometa oružja srpskih paravojnih formacija, koji su imali pod kontrolom gotovo cijelu okolinu Vukovara,  omogućio je nekim Vukovarcima da se spase i dođu na sigurno.  JNA je dugo vremena bezuspješno pokušala blokirati put, ponekad su prolazeći konvoji bili i napadani. Zatim smo obišli Mjesto sjećanja - Vukovarsku bolnicu '91. To je jedan od poznatijih simbola  stradanja  grada Vukovara i njegovih stanovnika. U toj su bolnici, u jednom dugom podrumskom hodniku, na zidnim bijelim pločicama crnim slovima bila napisana imena svih onih koji su tamo izgubili život.  Vodiča u bolnici nikad pozornije nismo slušali i bili smo jako tihi. Zaista nas je dirnulo prisjećanje na te ratne strahote. Posjetili smo i Memorijalno groblje žrtava Domovinskog rata. Na groblju je ekshumirano 938 tijela te je na tom mjestu postavljeno 938 bijelih križeva. U središnjem dijelu groblja postavljen je spomenik rađen od patinirane bronce, visok je četiri metra, a u sredini je „zračni križ“ (vidljiv iz zraka) i u njemu gori vječni plamen. Plamen je gorio, a hladan je vjetar puhao kao da ga je želio ugasiti. Mi smo to promatrali i slušali… I ovdje se osjećala tuga. Shrvani, vratili smo se u autobus. Sve što smo do sad doživjeli, osjetili, na nas je ostavilo snažan dojam, stoga je vožnja do vojarne bila tiha. Ručali smo i krenuli na kviz u kojem su „provjerili“ jesmo li što zapamtili. To je bio jedan od opuštenijih trenutaka toga dana.

 

I posljednje, uputili smo se kućama. 

 

 

Jana Martines, 8. e

Grad palih anđela

 

 

 

Bilo je to sedmog prosinca dvije tisuće i sedamnaeste godine. godine. Sa školom smo putovali u Vukovar u kojem smo bili dva dana. Sjećam se da večer prije puta nisam mogla spavati. Mnogi bi mislili da je zbog uzbuđenja, no nije bilo tako. Vukovar za mene predstavlja nešto što niti jedan grad ne može. Moj otac i njegova rodbina su iz Slavonije, i to iz sela i gradova blizu Vukovara tako da su i oni bili ugroženi i traumatizirani ratnim posljedicama. Ni sama nisam znala kako ću se osjećati o svemu tome, ali sam bila sigurna da ću ići jer me mama pitala želim li zapravo -  pošto zna da mi je ta tema teška.

 

Put i nije bio toliko dug. Činilo se da smo brzo stigli. Kad smo došli u Vukovar, prvo smo posjetili Dom hrvatskih branitelja. Tamo smo slušali prezentacije o Vukovaru i pukovnik Pero Mihaljević nam je ispričao nešto više o Domovinskom ratu (tu mi je već počelo biti malo teško) i o opsadi Vukovara koja je trajala osamdeset i sedam dana, od dvadeset i petog kolovoza do osamnaestog studenog tisuću devetsto devedeset i prve godine. Nakon prezentacija imali smo ručak. Tamo smo jeli i malo odahnuli. Ručavši, uputili smo se u centar grada gdje smo posjetili Muzej grada Vukovara. Ne mogu vam opisati kakve stvari sam tamo vidjela. To trebate vidjeti svojim očima, užasne strahote. Mogli smo vidjeli nešto bližu, ali opet i davnu prošlost toga područja.

Mislim da je najbolnije bilo gledati ostatke raznih predmeta, jer su ih izložili onako kako su ih i našli. Nakon toga smo posjetili Vučedol, tj. Muzej vučedolske kulture, koji se nalazi blizu Vukovara. Muzej se nalazi na stvarnome lokalitetu. Ondje smo vidjeli kako i u kojim uvjetima su živjeli stari stanovnici Vučedola. Također smo mogli vidjeti mnogo izložaka još iz bakrenog doba kao što su keramičke posude i prikazi stare odjeće. Poslije posjeta Muzeju otišli smo se prijaviti u hostel, nakon čega smo se raspakirali i krenuli u centar grada jer smo imali slobodno vrijeme prije odlaska u disko. Sljedeći smo dan svi bili umorni od jučerašnjeg partijanja u disku. Dok smo se vozili Trpinjskom cestom, nešto me počelo stezati oko srca. Sve priče koje smo čuli zapravo su počele nešto više značiti. Sada dok ovo pišem, mislim da je i bolje da su mi rekli tek kada sam se vratila s puta, da je naš vrlo blizak član obitelji iz Slavonije bio u Vukovaru i borio se u to vrijeme. Da sam to znala, mislim da bih se rasplakala na licu mjesta.

Posjetivši Vukovarsku bolnicu, cijelim sam putem hodala sa suzama u očima. I kad smo izašli iz bolnice, mislila sam da se više neću morati suzdržavati od plakanja, no onda smo stigli na Ovčaru.

To je meni bio najbolniji i najstrašniji dio puta. Od same pomisli na žrtve i posljedice - naviru mi suze. U Spomen-domu Ovčare gorio je plamen u svijeći, a oko nje su se izmjenjivala imena žrtava. Nakon toga smo posjetili groblje i primijetila sam kako su dva križa odvojena od ostalih. Kasnije su nam rekli da jedan križ predstavlja najmlađu (6 mj.) a drugi najstariju (82 god.) žrtvu. Kada bih imala više vremena, mogla bih o ovom pisati dan i noć, no nikome nikada neću moći opisati koliko mi ovaj grad znači i koliku bol osjećam samo misleći o tim strahotama. Vukovar ću uvijek pamtiti kao grad najvećih heroja, grad anđela, i on će zauvijek ostati u mome srcu.

 

 Marija Maričić, 8.e

Vukovar

Vukovar je grad koji je doživio strahote gore nego najgore noćne more -25. kolovoza 1991. napale su ga srpske paravojne postrojbe. Hrvatska tada nije imala vojsku. Jedini način obrane bio je da si branitelji naprave oružje, ali teško su se nosili s naoružanim pripadnicima srpke paravojske.

U posjet gradu došao sam 7. prosinca 2017. godine. Prvo s čime sam se susreo , stigavši u grad, bilo je predavanje o opsadi Vukovara.

Posebno me se dojmio Muzej vučedolske kulture koji se nalazi na nalazištu u Vučedolu. Muzej je jedinstven jer predstavlja prapovijesnu kulturu starog naroda koji je točno na tom lokalitetu živio oko 3000. godine prije Krista. Tamo sam vidio prvu pravu indoeuropsku vučedolsku kuću, košaru, najstarija kola s četiri kotača, najstariji indoeuropski kalendar, prapovijesnu ljevaonicu u kojoj su se odvijala prva serijska proizvodnja metala i proizvodnju prve boce na svijetu. Nakon Muzeja, u hostelu Dubrovnik ostavi smo stvari, a kasnije smo išli u disko i vratili smo se oko 22 sata. Trebali smo spavati, ali nisam bio umoran. Sređivao sam dojmove. Zaspao sam tek oko dva ujutro. Drugog dana smo se probudili oko sedam ujutro, a ja sam se osjećao odmorno, što me iznenadilo. U devet sati krenuli smo na Trpinjsku cestu, „groblje tenkova“. Malo sam se razočarao zato što nismo vidjeli uništene tenkove, ali mi je drago da su uništeni. Stigli smo i do Ovčare, mjesta gdje je bio koncentracijski logor u kojem je ubijeno oko 255 ljudi. Nakon Ovčare smo išli do mjesta masovne grobnice. Ušavši u Vukovarsku bolnicu 1991., osjećao sam se strašno. Tamo su dolazili ranjenici, kojih je bilo zbrinuto oko 4000. Na bolnicu je ispaljeno  i do 700 granata na dan. Iz bolnice, na Ovčaru, stigao je i Tomislav Papp, žrtva koja je imala isto ime i vrlo slično prezime mojem. Ranjenici su se u toj bolnici skrivali u podrumima. Nisu imali dovoljno hrane ni vode. Ljudi koji su se u to vrijeme nalazili u bolnici, prošli su najgoru noćnu moru koja se jednom čovjeku može dogoditi. Vidjeli su nešto što niti jedan drugi čovjek neće vidjeti, niti u jednom drugom gradu.

Možda sam tada svojim prijateljima djelovao normalno, ali vjerujte, bio sam u strahu. Nakon tih strahota, išli smo u bivšu vojarnu 204. Vukovarske brigade, a zatim na Memorijalno groblje Domovinskog rata.

Na Memorijalnom groblju Domovinskog rata nalaze se bijeli križevi, a svaki križ predstavlja jednu žrtvu. Groblje ima ukupno 938 bijelih križeva. Dva bijela križa su istaknuta, predstavljaju najmlađu i najstariju žrtvu. Na tom groblju nalazi se veliki križ koji je sagrađen od bronce u kojem gori vječni plamen. Poslije groblja, vratili smo se u hostel, razgledavali tenkove, poručali i otišli kući. Vukovar danas ima dvadeset sedam tisuća stanovnika, u Domovinskom ratu ubijeno ih je najmanje 1739. Nadam se da su svi vidjeli tko je u tom ratu bio zločinac.

Nadam se da više neću ići u Vukovar.

Tomislav Pap, 8.e

 

 

Posjet Vukovaru

 

Budilica zvoni. Budim se i shvaćam da danas putujem u Vukovar, grad velike i tužne povijesti. Krenuli smo zajedno s ostalim učenicima, oko četiri sata ujutro.

Putem sam jasno mogla vidjeti nestajanje brežuljaka i ravnice koju su se širile obzorom. Pri ulasku u grad prošla me nekakva jeza. Zamišljala sam kakav bi bio život stanovnika bez rata.

Odsjeli smo u bivšoj vojarni u kojoj smo, nakon podjele „lunch paketa“, prisustvovali predavanjima na temu Domovinskog rata i Bitke za Vukovar. Teme i informacije predavanja često su se ponavljale pa nisam uspjela u potpunosti zadržati pažnju. Vojarna, je na svome vanjskom prostoru imala mnogo izložbenih tenkova i drugih ratnih vozila koja su imala važnu ulogu u ovom nepravednom ratu.

Nakon ručka krenuli smo prema Gradskom muzeju koji se nalazio u dvorcu Eltz. Muzej na edukativan način prikazuje život Vukovaraca kroz povijest, a najviše me se dojmio izložbeni primjerak stvari u ratu tj. kako su izgledale razrušene ulice Vukovara tijekom Domovinskog rata.

Potom smo se uputili u Muzej Vučedolske kulture. Muzej se nalazi na stvarnome lokalitetu te je jedinstven jer je posvećen jednoj pojavi iz enolitika, kulturi koja je dobila ime prema mjestu Vučedolu. U muzeju se mogu vidjeti razni ritualni ukopi te bogatstvo oblika i ukrasa vučedolske keramike. Također smo vidjeli najstarija prapovijesna kola na četiri kotača koja su mi se pričinila kao pletena košara s prišivenim kotačima. Svidjelo mi se kako je stara arheološka baština prikazana na suvremeni način, koristeći materijale poput stakla. U poslijepodnevnim satima, nakon prijave u hostelu Dubrovnik, imali smo slobodno vrijeme za razbibrigu i upoznavanje centra. Centar se činio šarmantnim pa nisam mogla zamisliti razarajuće tenkove koji su, tijekom rata, gasili živote Vukovaraca. Nakon posjete centru uputili smo se prema disku.

Sljedećeg jutra uputili smo se u obilazak memorijalnih spomenika. Pri vožnji Trpinjskom cestom, koja je još nazivana groblje tenkova, zaustavili smo se u Spomen-domu hrvatskih branitelja. Pod nogama smo osjećali čahure u betonu, a na zidovima su se izmjenjivale poruke srpskih političara o nastajanju Velike Srbije dok su te poruke s druge strane zidova gledala urezana imena poginulih hrvatskih branitelja.

Na Memorijalnom groblju vidjeli smo veliki križ s vječnim plamenom koji će uvijek gorjeti za svih devetsto trideset i osam bijelih križeva, za devetsto trideset i osam duša koje su svoj život izgubile i završile u masovnoj grobnici.

U Vukovarskoj bolnici još se može vidjeti ruba od bombe krmače kao i hodnik s bijelim pločicama na kojima su imena te događaji zapisani po sjećanju, sada bivše ravnateljice vukovarske bolnice, Vesne Bosanac.

U Spomen-domu Ovčare gorio je plamen u svijeći oko koje su se vrtjele i polako, poput portreta na zidovima, nestala imena poginulih. Oko masovne grobnice nalaze se spomenici s porukama najmilijih, ali oni neće moći obrisati vriskove poginule trudnice i ostalih žrtava još jedne masovne grobnice u Vukovaru.

Obilazak smo završili predavanjem u bivšoj vojarni 204. Vukovarske brigade koju je vodio poručnik Anđelko Batinić. Nakon ručka uputili smo se prema Školi mira gdje smo prisustvovali kvizu znanja.  Nakon kviza polako smo se uputili kućama. I kako smo se sve više udaljavali od Vukovara, tako su mi se sve više motale po glavni uspomene i baština ovoga hrabroga grada i njegovih palih anđela koji nikad neće biti zaboravljeni.

 

Katarina Živoder, 8.e

 

 

Proljeće…

LJUBAVNA PRIČA

 

CVJETIĆ:

Hej, mali bubamarcu, od koga se skrivaš ispod mojih latica?

Nema kiše ni vjetra i sunce lijepo grije, proljeću se smije.

 

BUBAMARAC:

Tako sam tužan što sam sam,

nemam nikoga da s njim provedem ovaj divan dan.

 

CVJETIĆ:

A gdje su ti druge bubamare?

 

BUBAMARAC:

Jedna mi se sviđa, al se bojim da me viđa.

Kako ću joj to reći, možda će mi pobjeći.

 

CVJETIĆ:

Bubamarče, nemoj tako, voljeti je uvijek lako,

samo joj daš srce kao dar i odmah je vodiš pred oltar!

 

BUBAMARAC:

Hvala, hvala cvjetiću, odvest ću je na livadicu.

Dat ću joj maleni dar, nek bude sladak ko najslađi nar!

 

 

Lucia Sabljić, 2.d

Proljeće se budi

 

Vani je sunčan dan, 

a ja sam sretan. 

Šareni cvijet cvijeta,

raduje se pola planeta. 

 

Raspjevani vrapčići pjevaju, 

a umorne sove zijevaju. 

Velika šuma raste, 

tomu se vesele prve laste. 

 

David Hojkurić, 3. d

 

 

Buđenje proljeća u mom kraju

Nebo je vedro, a ja zovem, dozivam proljeće. Proljeće me vjerojatno čulo jer sam sutra u travi pronašla divne visibabe. Vidjela sam da ptice lete i cvijeće cvate. Proljeće je stiglo. Sunce sja, a ja trčim po travi. Leptiri lete svuda oko mene. Sunce raspršuje svoje tople zrake. Jako mi je lijepo i zabavno. Dugo sam čekala divno proljeće i bujno cvijeće. Oduvijek sam se radovala proljeću zbog svježeg zraka i sunca koje grije. Ovo mi je proljeće najbolje od svih jer idem u Njemačku na krštenje svoje slatke male sestrične. 

Vanja Soldo, 3. d

 

Proljeće u mom kraju

 

Stiglo je proljeće. Proljetnice cvatu. Ja ih gledam i divim se. Predivno je. Osim toga i životinje se bude iz zimskog sna. Ljudi sade biljke, povrće i voćke. Kad se osvrnem oko sebe, vidim puno biljaka i životinja.Jako se radujem proljeću jer sve vrvi biljem.Volim ga i zbog puno životinja. Jednostavno obožavam proljeće. To mi je najljepše i najdraže godišnje doba. Moj je zaključak o proljeću da je jdednostavno predivno. Radujem se svakom proljeću.

 

Dorja Plavšić, 3. d

 

 

Proljeće

 

Proljeće na moje rame slijeće,

Zeleno opet je drveće.

Parkovi i klupe više ne šute,

Pune su djece male i vesele.

 

 

Dorja Plavšić, 3. d

Ja   sam slikar proljeća

 

           Moja  paleta ima mnoštvo boja: od plave i zelene do žute i crvene.

Slikam sunce, cvijeće, oblak i maleni potok, zrakom lete pčele i bumbari.

Na granama su prvi listići. Nebo je duginih boja.

          Kistom se igram te iz dosadnog planeta planet boje stvaram. Nanosim dodatne slojeve boje i  slikam djecu koja se zabavljaju i  smiju. Stani malo, evo i mene, moje škole i prijatelja! Svi se mi igramo satima i satima. Sunce sija, postaje vruće pa idemo kući. Tamo se nastavlja moje slikarstvo po zidovima. Izvana bojam i crtam listiće, sunce, dugu. Zašto ne onda i prugu? Više nije vruće, van idu svi iz kuće. Gledaju po livadi i vide marljive mrave te bijele, žute, plave i ljubičaste proljetnice. Ma vidi ti ovo, vidi šareno cvijeće koje nije postojalo dok ga nisam nacrtala i prozvala ga CVIJEĆEM DUGE.

Sad već moram stati, nema više platna, a i ovo dugo sto metara jedva  sam nabavila. Tako ću ja dočekati vesele, vedre, tople i sunčane proljetne dane. Ops….Sad sam i ja  šarena, paleta mi je pala iz ruke. Tek počinju moje muke.

                                                                    Lorena Taboršak, 3.a

 

 

Ja   sam slikar proljeća

 

           Moja  paleta ima mnoštvo boja: od plave i zelene do žute i crvene.

Slikam sunce, cvijeće, oblak i maleni potok, zrakom lete pčele i bumbari.

Na granama su prvi listići. Nebo je duginih boja.

          Kistom se igram te iz dosadnog planeta planet boje stvaram. Nanosim dodatne slojeve boje i  slikam djecu koja se zabavljaju i  smiju. Stani malo, evo i mene, moje škole i prijatelja! Svi se mi igramo satima i satima. Sunce sija, postaje vruće pa idemo kući. Tamo se nastavlja moje slikarstvo po zidovima. Izvana bojam i crtam listiće, sunce, dugu. Zašto ne onda i prugu? Više nije vruće, van idu svi iz kuće. Gledaju po livadi i vide marljive mrave te bijele, žute, plave i ljubičaste proljetnice. Ma vidi ti ovo, vidi šareno cvijeće koje nije postojalo dok ga nisam nacrtala i prozvala ga CVIJEĆEM DUGE.

Sad već moram stati, nema više platna, a i ovo dugo sto metara jedva  sam nabavila. Tako ću ja dočekati vesele, vedre, tople i sunčane proljetne dane. Ops….Sad sam i ja  šarena, paleta mi je pala iz ruke. Tek počinju moje muke.

                                                                    Lorena Taboršak, 3. a

 

 

               Ja sam slikar proljeća

 

       Slikar sam proljeća, slikam livadu u proljeće vodenim bojama.

Sunce je  na mojoj slici sjajnije jer je zimi ono blago zasjalo.

       Okolo livade je drveće, a na  njemu se već bude pupoljci.

Trava se zeleni. Na travi je šareno cvijeće. Ima visibaba, zvončića.

ljubica, jaglaca, tratinčica i maslačaka. Svaki je druge boje. Na mojoj

slici livadom prolazi potok. Potok  žubori  dok sretne žabe

skakuću iz njega. S jednog stabla visi pčelinjak. Pčele ne lete uokolo

već su se primile posla. Upravo sam nacrtala lahor koji njiše

vlati  trave. Dodala sam i vrapčiće koji se love po šumi. Livadom trče

brat i sestra. Mislim da bi slika bila ljepša kad bih nacrtala lastavice

koje se vraćaju s juga.

        Volim slikati, a pogotovo slike o proljeću. Voliš li ti slikati?

Voliš li proljeće?                                          

 

Eva Bogadi,  3. a

 

 

Ja   sam slikar proljeća

 

Stiglo je proljeće. Naslikala sam proljetno šarenilo.

Uzela sam paletu i krenula  slikati vodenim bojama

jedno žuto sunce i jedan oblačak, jednu ljubicu i maslačak,

na njima pčele i bumbare. U malom plavom potoku listiće.

Igram se  bojama, sliku slikam, nanosim i dodajem šarene

boje. Slika je lijepa to nije šala jer ju krasi djevojčica mala.

Vesele, vedre, tople i  hladne su proljetne boje. Volim

slikati cvijeće, proljeće, ptice u  letu, pčele na cvijetu…

Na  livadi je šareno cvijeće jer stiglo je proljeće. Kad

to šarenilo stavim na papir,  ispadne prelijepa slika proljeća.

Kada sam naslikala, sliku pomislila sam - to je

najšarenija slika proljeća!

Lucija  Borovec Kerman, 3. a

 

 

Maslačak

 

    Jutro je. Sunčano, vedro i toplo. Nebom šeću razigrani oblaci. U daljini se čuje vesela pjesma ptica. Poneka proleti nebom. Svi se raduju proljeću.

    Na livadi, tom nepreglednom zelenom carstvu, raste jedan cvijetak. To sam ja, maslačak Žućka. Budim se sasvim polako. Usporeno širim svoje žute latice prema suncu. Jednako žute boje. To isto sunce svoje zrake spušta do mojih latica. Ogledavam se oko sebe. Nisam sama u tom zelenom prostranstvu. Vidim mnogo različitog cvijeća, mnogo maslačaka odraslijih od mene. Nitko od njih nije obraćao pažnju ni na što. Ja sam se divila beskrajnom plavetnilu iznad sebe i ugodnoj toplini sunca. Toliko mi se svidjelo da sam ga pogledom pratila cijeli dan. Odjednom, sunce je postalo sve slabije i pala je noć. Zaspala sam i s nestrpljenjem očekivala jutro da se ponovo družimo. Idućeg je jutra sve bilo isto samo sam se ja osjećala drugačije. Glava mi je bila laganija nego prethodnih dana. „Što se dogodilo?“ upitam glasno. „Postala si pahulja“,  odgovori mi jedan stariji maslačak.

     U tom je trenutku puhnuo vjetar i podigao me visoko visoko. Osjetila sam neopisivu radost jer sam shvatila da nikad nisam bila bliže svom prijatelju, mom suncu koje je bilo izvor moga života.

 

Tea Tuk, 3.b

 

 

 

Priča jednog maslačka

 

 

Zovem se Žutko i ja sam maslačak koji živi s drugim maslačcima u Novim dvorima. Nitko nas nije cijenio. Svi su nas trgali i bacali te  nas smatrali  korovom. Prolazili su dani i dani pakla. Naš najveći strah bila je KOSILICA!

Najviše volimo vjetar jer nam on uvijek pomaže.

Jednog  dana osjećao sam se lako i to mi je bilo čudno. Pogledao sam se u komadić razbijene boce i vidio da sam potpuno bijeli i puno lakši.

Odjednom je zapuhao vjetar i odnio me daleko na neku drugu livadu. Tamo mi je bilo super! Nema civilizacije nego samo pokoja kućica. Sad sam puno sretniji.

Tamo je raj! Tamo je najbolje!

 

 

 

Fran Gruden Hanzir, 3. b

 

 

        Moj   prijatelj

 

Na  satu hrvatskog opisivali smo prijatelja iz klupe. On  ima devet godina. Visok je i vitak. Ima izduženo, svjetloputo lice. Čelo mu je visoko, a kosa smeđa i kratka. Njegove su oči  zelene, velike i bademaste. Lovro ima rijetke i debele obrve te duge trepavice. Nos mu je pravilan, a usne tanke i svjetlocrvene. Ima pjegice na nosu i madež na bradi. Lovro je  dobar prijatelj jer se voli šaliti, no spreman je i pomoći. Dobar je učenik.

 

                                                   Lorena Taboršak,  3. a

 

 

                                        Moj   prijatelj

           Opisat ću vam prijatelja Nikolu Vrdoljaka.

           On je devetogodišnjak. Visok je i vitak.

Lice mu je izduženo i  rumeno. Čelo mu je visoko. Kosa mu je       

svjetlosmeđa  kao kesten i kratko kovrčava. Oči su mu velike,

bademaste i smeđe. Obrve su mu guste, a trepavice tanke i

duge. Nos mu je  mali i savinut. Ima tanke i svjetlocrvene usne.

 Poseban je jer ima madeže na obrazima.

           Nikola je dobar prijatelj jer pomaže svima. Malo je

vrckast i zaigran.

 

                                                   Laura Pucko, 3. a

 

 

Moja   prijateljica

 

Opisat ću vam svoju prijateljicu Lorenu.

Ona je devetogodišnja djevojčica. Visoka je i vitka.

Lice joj je okruglo i blijedo. Ima visoko čelo. Kosa joj je smeđa

s plavim pramenovima. Dugačka je i ravna. Ima velike, plave oči.

Obrve  i trepavice su joj guste i duge. Nos joj je velik i pravilan.

Ima tanke, svjetlocrvene usne. Na obrazu ima madež.

Lorena je dobra prijateljica zato što joj je ponašanje uzorno!

Voli pomagati drugima!

 

                                 Lovro Antunović, 3. a

 

 

Moj djed

Moj je djed imao sijedu kratku kosu i naborano, drago lice. Ruke su mu bile naborane i na njima se vidjelo da je volio raditi. Mom bratu i meni često je izrađivao igračke od drveta kad smo bili mali. Igračke, koje je on napravio, izgledale su kao rad profesionalca. Nije volio kad smo moj brat i ja u kazni pa bi ponekad izmišljao stvari kako ne bismo bili u kazni. Često nas je čuvao kad su  roditelji išli negdje. Kad bi se roditelji vratili, rekao bi da smo bili jako dobri, iako baš i nismo. Uvijek me branio kad bi roditelji vikali na mene. Čak se i u takvim situacijama šalio. Jedan od razloga zašto da roditelji ne viču na mene je bio da će se susjedi žaliti, iako je njegova kuća na brdu iznad grada i oko nje uopće nema drugih kuća. Uvijek se brinuo za sve. Mislim da je u toj brizi malo pretjerivao jer kad bismo kasnili samo pet minuta na ručak kod njega, mislio bi da nam se nešo dogodilo. Jako sam ga voljela i bila sam jako tužna kad je umro. Uvijek se nasmijem kad se prisjetim njegovih šala, a rado ga se i danas sjetim.

 

 

Matea Škarica, 6. c

MOJ DJED

Moj djed je jako visok. Ima sijedu kovrčavu kosu i zelene oči. Njegovo čelo pomalo je izborano, ali ne izgleda jako staro. Uvijek je nasmijan i sretan. Kad god sam tužna, on me nasmije pričama iz svog života. Nikad se ni na kog ne ljuti i ne voli se svađati. Rado pomaže svima koji trebaju njegovu pomoć. Jako je vrijedan i uvijek si nađe nekog posla. Uvijek u svemu uspije jer je jako uporan. Najviše voli šetati i rješavati križaljke. Kad mu je dosadno, voli sjesti i čitati novine. Jako je dobar prema meni. Svaki put kad se netko od ukućana ljuti na mene, on me brani. Podržava me u svemu i daje mi najbolje savjete. Jako sam sretna kad nam dođe u goste jer s njim nikada nije dosadno.

    Lea Šijan, 6.c

Moj djed

    O mome se djedu može puno toga reći. Njegova kosa je bijela poput snijega. Lice mu je naborano i često nasmijano. Njegove velike ruke uvijek me grle. Već deset godina na njegovim su stopalima uvijek iste cipele, ali meni to ne smeta. Kad sam bio u vrtiću, i išao u prva dva razreda osnovne škole, on je dolazio po mene. Pitao bi me kako mi je bilo u školi. Ako sam dobio lošu ocjenu, prvo bih je njemu rekao. Kad god sam loše volje, on me oraspoloži. Kad sam tužan, on me utješi. Kad god padnem, on me podiže. Kad se nečega bojim, on mi pomaže da prebrodim strahove. Voli pomagati, najviše meni i mojoj sestri. Jako je pametan jer kad pišem zadaću on provjerava jesam li sve dobro napisao. Sretan je kad postignem neki uspjeh, a najsretniji je kad sam i ja sretan.

 

 

Franko Gelo, 6. c

Moja baka

 

        Moja se baka zove Slavica. Ima sijedu kosu i smeđe oči poput čokolade. Najčešće nosi sportsku odjeću. Ima deblji trbuh. Često mi govori savjete kao: ''Ne jedi dok pišeš domaću zadaću jer će ti bilježnica biti puna mrvica!'' Uvijek me veselo dočeka i zajedno pričamo o školi. Nježna je i brine se o zecu kojeg ima. Ponekad igramo društvene igre i zabavljamo se. Kad dođem do nje, uvijek sam iznenađen ručkom i desertom. Kad pišem zadaću, ona rješava osmosmjerku koju joj svaki tjedan kupi moj tata. Voli gledati ljubavne serije i dokumentarne filmove. Sadi cvijeće i radi u vrtu. Kad je bila mlađa, bavila se sportom, najviše rukometom i stolnim tenisom.

 

 

Oliver Stanković, 6. d

Moja mama

     Moja mama je najbolja. To bi svatko rekao, ali moja zaista jest. Ima smeđe-plavu kosu srednje dužine, prćasti nos i čokoladno smeđe oči. Niskog je rasta i još mi malo nedostaje da je prerastem. Koljena su joj puna ožiljaka iz djetinjstva. Kad mama kuha, cijela kuća odmah zamiriši. Najviše kuha nedjeljama jer je tad slobodna. Soba mog brata i mene je tako neuredna da mama kaže da je bomba pala u nju“ , ali kad je mama pospremi,  to je druga prostorija. Želim joj pomoći , no moja brat ne želi da se njegove kockice pospreme, a imamo školu u isto vrijeme.  Dvorište nam je puno cvijeća zbog nje. No, to nije kraj. Mama je zaželjela jezerce. Naravno ako brat i ja možemo dobiti što želimo ako smo dobri, poslušni – može i ona. Dan-danas imamo to jezerce i ona brine o njemu. Ona obožava životinje. Imamo dva psa, akvarij s ribicama, jezerce u kojem su još ribice i žabe.  Da, dobro ste pročitali. Žabe. Nije ih ona dovela, same su došle. Mama i ja provele smo zajedno puno lijepih trenutaka. Ja zbilja ne znam kako bih bez svoje mame. Naučila me puno toga. Možda se ljuti na mene kad nešto ne napravim, ali to je za moje dobro. Samo me želi naučiti da budem samostalnija. Volim svoju mamu i kad čujem da neki ne poštuju svoje mame, odmah se rastužim i zapitam se: Što bi oni bez svoje mame?                                                                             

 Marina Mohović, 6. c 

Moja mama

 

Moja mama ima crvenu kosu kao goruća vatra, zelene oči kao šuma, i mali nos. Usne su joj crvene kao ruža. Kad god sam je trebala, ona je uvijek bila tu za mene i nikad me nije iznevjerila. Kuća nikad nije prljava jer ona uvijek čisti da bi nama bilo ljepše,  čak i kad dođe umorna s posla. Ponekad se naljutim na nju, ali uvijek mi je lakše kad shvatim da nešto to čini za moje dobro. Život bi bio grozan bez nje i nadam se da će uvijek biti tu za mene.

Volim je najviše na cijelome svijetu.

 

Sara Hojkurić, 6. d

 

 

 

Bake i djedovi u školskim klupama

 

Danas smo u školi imali malo drugačiji sat prirode. U posjet su nam došle bake i djedovi i pričali nam o svojim školskim danima.

Pričali su nam o načinu odijevanja, strogosti učitelja i o svom slobodnom vremenu. Jako smo se iznenadili kada smo čuli da su ih učitelji tukli i da su se svi isto odijevali ( kute). Svima nam je bilo jako zanimljivo i uživali smo u njihovim pričama.

Iako su njihove priče zanimljive i uzbudljive ne bih se s njima mijenjao zbog nedostatka školskih stvari i strogih učitelja.

 

Frano Đaković, 3. b

 

 

Bake i djedovi u školskim klupama

      Danas su u naš 3. b razred došli bake, prabaka i djed. Pričali su o svom djetinjstvu.

      Pričali su što su radili u školi, kako su provodili dane, koje su igre igrali, što su jeli

Iz njihovih priča saznali smo da su u školi pisali na malim pločicama s kredom i imali stroge učitelje i kazne. Klečali su za kaznu na kukuruzu, ostajali nakon nastave dva sata u učionici , dobivali packe Dane su provodili na svježem zraku čuvajući svoje blago (svinje, krave, telad) i pisali zadaće. Igrali su se lovice, skrivača, graničara. Radili su sami lopte za igru, nosili drva

     Meni se jako svidjelo na satu zato što su pričali zanimljive priče iz svog djetinjstva.

 

Vila Kunić, 3.b

 

 

Bake i djedovi u školskim klupama

          Danas su nam došli u posjet bake i djedovi naših prijatelja iz razreda. Među njima se našla i jedna prabaka. To je bakina mama i najstarija je među njima.

          Dan ranije pisali smo pitanja na koja su nam bake i jedan djed odgovarali. Svatko od njih je ispričao nešto zanimljivo iz svoga života. Najneobičnija priča je bila da je obitelj imala samo jedne sandale. Koje se dijete prvo probudilo, obulo ih je. Franova prabaka se uvijek prva budila pa je nosila sandale. Iz tih priča naučili smo da su učitelji u ono vrijeme bili jako strogi i ozbiljni. Djeca su učila i pisala domaću zadaću dok su čuvala krave. Zdravo su se hranili i igrali su se u prirodi. Igračke su bile stare ili su ih pravili sami.

        Čini mi se da je nama danas bolje i lakše zato što možemo brže komunicirati, slati poruke i pružiti pomoć. U prošlosti nije bilo struje, mnogih strojeva i aparata koje danas imamo. Poruke su slali pismima i danima čekali odgovor. Sve je bilo drugačije nego danas, ali drago mi je što sam se rodio u današnje vrijeme.

Sven Mitić, 3. b

 

 

 

Bake i djedovi u školskim klupama

Naš je razred sudjelovao u projektu Bake i djedovi u školskim klupama.Ugostili smo nekoliko baka, prabaku i jednog djeda. Pričali su nam kakve  su u prošlosti bile škole, što se tada jelo, kako su se učitelji ponašali prema njima. Bilo nam je jako zabavno. Svi smo im postavljali pitanja i nestrpljivo čekali odgovor. Mislim da je učiteljici, djedu i bakama bilo jako lijepo. Svi smo gledali i pažljivo slušali dok su nam odgovarali na pitanja. Današnji sat mi se jako svidio. Bilo nam je jako zabavno. Svi smo poželjeli više takvih nastavnih sati. Bili smo jako tužni kad je sat završio.

 

Marija Perinčić, 3. b

 

 

Bake i djedovi u školskim klupama

 

    Danas su naš razred posjetile bake i djed. Pričali su nam kako se živjelo u prošlosti.

    Pričali su nam da kad su bili zločesti u školi da su morali ispružiti ruku i dobili bi packe sa šibom, morali su ostati u školi v reštu jedan sat ili dva ili su morali klečati na kukuruzu. Nisu imali bilježnice nego su koristili pločice i kredu. Neka djeca nisu imala ni cipele nego su morala hodati bosa. Do škole su pješačili kilometrima, a kod kuće su morali raditi razne teške težačke poslove (kopati na polju, skupljati sjeno, održavati vatru i nositi drva).

   Eto tako su nekada živjeli naši bake i djedovi, a ja mislim da su bili puno sretniji i veseliji.

Vedran Šinko, 3.b

 

 

Bake i djedovi u školskim klupama

      Danas su nam u posjet došle bake, djed i prabaka. Pričali su nam o svom djetinjstvu.

      Pričali su nam kako su im učitelji bili strogi i kažnjavali ih šibama i klečanjem na kukuruzu.  U to vrijeme nije bili interneta i tehnologije kao u današnje vrijeme. Puno više su se družili, igrali se vani i pomagali roditeljima na polju i oko brige za domaće životinje. Saznali smo kako je bilo biti đak kad su oni bili mlađi.

      Svidjele su mi se njihove priče jer sam saznala nešto novo o prošlosti, ali mislim da je njihovo djetinjstvo bilo teže nego naše.

Gita Tolić, 3.b